ispovijest djevojčice
post prvi
Već su odrasle. Jedna je sada i majka. Djetinjstvo je iza njih. Ne zato što to one žele. U njihovim glavicama, djetinjstvo je process bez svršetka. Događa se svaki dan iznova, i tako će biti do kraja njihova života. Kad budu starice izborana lica i pognutih tijela, prepričavat će svoje živote unucima. Kojih će, nadaju se, biti puno. Dražesnoj dječici okupljenoj oko njih, mudrih baka, pričat će kako su odrasle u obitelji punoj ljubavi i razumijevanja. Kako su jednom bile djevojčice. U nemogućnosti da izbiju iz glave misao kako su gotovo od rođenja bile majke, progutat će veliku knedlu u grlu po tko zna koji put. Jer, nikada to nisu spominjale svojim roditeljima. Barem ne tako otvoreno, to bi ih neizmjerno povrijedilo. Jer, oni su ti kojima su te nekad male djevojčice bile majkama. A majke svoju dijevu uvijek trebaju štititi. Bez obzira na to koliko ju dijete povrijedi…majka oprašta uvijek. Bezgranična je ta ljubav. One nikad nisu mogle ni zamisliti da povrijede svoje drage roditelje. I tako se odvijalo njihovo djetinjstvo…u brizi za one koji su trebali brinuti o njima. Kad su iz svojih djetinjih čahura postale divni leptiri, trebale su biti pune ljubavi za ljude koji će u njihov život tek doći. A ljudi je itekako bilo. No, dogodilo se nešto posve neočekivano.
Starija je djevojčica postala žena koja je svim ljudima svijeta željela dati toliko ljubavi da ih je gušila. I oni su od nje bježali. Skrivali su se od nje na ulici, jer ih je uvijek pozdravljala s toliko topline u očima koje kao da su vrištale: ‘’Zagrli me, trebam te, povjeri mi sve svoje tajne, spojimo duše!!!’’… Od takvih se ljudi, naravno, bježi. Jer, rijetko tko može uzvratiti toliko osjećaja.
Druga je djevojčica bila potpuno drukčija. Nije vjerovala gotovo nikome. Teško je sklapala prijateljstva, a tim je prijateljima davala tek onoliko koliko je mislila da zaslužuju. Ni manje, a ni više. I od nje nije bilo potrebe skrivati se. Bila je odmjerena. Preodmjerena. Vagala je svaki osjećaj. Svaki pozdrav, svaki zagrljaj. Jer, dobro je znala, već je jednom dala previše. Muškarcima, pak, nije davala niti upola onoliko koliko je znala da zaslužuju. Tek mrvicu sebe. Neki oprezni pogled. Možda ruku. Ali ne prenježno.
Ipak, još su uvijek bezuvjetno voljele svoju djecu. Svoja dva roditelja. Dvoje predobrih ljudi koje je ranila stvarnost. Tako su mislile. Oprostite im, još su bile vrlo mlade. Majku su tješile puno više nego oca. Jer, indoktrinirane od malena kako je otac neprijatelj, nisu ni shvatile da u jednoj pravoj obitelji ne bi trebalo biti neprijatelja. Da su roditelji tu da ih zaštite od svijeta. A ne da one štite njih, odnosno jedno od drugoga. No, jednako su ih voljele. To što su morale odlučivati u trenutku, što su morale stati na stranu jednog roditelja protiv drugoga, to ih je razdiralo iznutra. Kao neka opaka bolest izjedalo ih je polako, no kao prave majke, nisu se previše obazirale na svoju patnju, jer morale su biti tu za njih. I iako su oni bili tu pored njih, roditelji su im toliko nedostajali…
Starija se djevojčica teško prilagođavala u društvu. Svijet joj nikako nije bilo jasan. Nije se znala tući. Nije se ni znala svađati. Na svaki znak sukoba jako bi se uplašila. Nije znala kako se obraniti. Jer, nije bila sigurna u sebe. O sebi nije imala visoko mišljenje. Nisu joj doma govorili koliko je vrijedna, nisu joj govorili da je ona zvijezdica koja je svojim roditeljima pala sa neba u krilo. Dakako, istaknuli su kako je ona pogreška koje se mogla sprječiti, no eto. I naravno, sve što radi pogrešno je. Sve.
I onda bi, povrijeđena od drugih ljudi, druge djece koja imaju tako prokleto dobro razvijen njuh za nesigurnu čeljad, došla kući. U svojemu domu trebala je dobiti zaklon, utjehu, kao i svako to drugo dijete, no nije dobila ni utjehu ni zaklon. Bila je izložena još većemu strahu nego u školi. Bojala se za sebe, i što je gore, bojala se za svoju majku. Da, onu kojoj su ona i sestrica bile majke. No, njena ju majka nije utješila riječima kako će sve biti u redu I da se ona ne treba bojati. ‘’Da, trebaš se bojati, draga. Tvoja je majka ugrožena, štiti me, malena, štiti me…štitite me djevojčice moje, jer o vama ja ovisim.’’ I to im je zvonilo u ušima. Svakoga dana. Čitavog djetinjstva.
Danas njihova majka često kaže kako je ona trebala studirati psihologiju. ‘’Poznajem ljude u dušu. Kao stvorena sam za to. Mogu utješiti, dati savjet bilo kome.’’ Sa zadovoljnim smješkom ona priča. A nije svjesna da uopće ne poznaje svoje kćeri. Nema pojma što su im ona I njihov otac učinili. Svojom zaokupljenošću sobom. Da su one kojim slučajem narkomanke, ona ništa ne bi primijetila. Kako i bi, kad nije primijetila koliko su propatile. Jer, govorila je uvijek kako je ona žrtva. I bila je uvjerena kako je ona, tako dobra i brižna majka, izigrana od života. Kako je toliko žrtvovala za svoje djevojčice. I to ju je tištilo, umjesto da je uživala u sreći pto ima dvije tako divne kćeri. Koje su uvijek bile uz nju. Dok ih nije branila od agresivnog oca. Dok se s njime sukobljavala, i verbalno i fizički. Samo zato što je povrijedio nju, ne zato što je povrijedio njih. I tražila je da ju obrane. Njih dvije, nejake, sitne, uplašene i uplakane djevojčice. Tražila je da ju obrane, i verbalno i fizički. Nije ona pokušala obraniti njih. Jer, naposljetku, ona je ta koja je bila povrijeđena, zar ne?
...priča se nastavlja...
